Šta mislimo da jeste a šta znači slušati svoje telo

Šta misliš kako bi se tvoji izbori promenili ako bi uvek u svakoj situaciji slušala svoje telo? Da li bi više spavala, više se kretala, birala drugačije ljude, mesta stanovanja, poslove, puteve? Koliko je uopšte moguće živeti u današnjem svetu i biti u skladu sa onim što nam telo govori? Šta mislimo šta znači slušati svoje telo, i kako to u stvarnosti izgleda?

Dugo sam nosila tu neku predivnu predstavu o tome šta znači slušaj svoje telo. Sliku mene uvek smirene, staložene, mudre, tihe, jasne, lagane, usklađene. Sve do prve prilike kada bih opet dala više nego što mogu ili se osetila nepripadajućom i neshvaćenom, dalekom i sebi a ne drugima. Što sam ja više radila da se približim svojoj idealnoj slici, to sam u stvari bivala sve dalja od nje.

Telo ima sopstvenu inteligenciju. Svaka ćelija zna tačno šta treba da radi. Kako da se nahrani, kako da otpusti sve što joj ne treba, šta da primi a šta da odbaci; svaka zna jezik sporazumevanja sa svojom sredinom, zakon revitalizacije i obnavljanja, opuštanja i punjenja energijom, sve kako bi podržale rad svih organa, ravnotežu i zdravlje. I sve se ovo dešava bez uplitanja naše svesne pažnje.

Moć nastaje onda kada se svojom svesnom pažnjom, onim što obično nazivamo inteligencijom, uključimo na inteligenciju tela. Da bi se to desilo, neophodno je da obrnemo uloge. Da dozvolimo telu da ispriča to što ima da kaže a da svoju svesnost postavimo u ulogu slušaoca koji ne mora da razume zbog čega telo priča to što priča, pa ni svaku reč koju nam pošalje. Mnogo je važnije da veruje da se ovaj razgovor odigrava, da mu dozvolimo prostor u kojem će da se odvija, ukažemo poverenje i prihvatimo makar u tom trenutku mislili nepovezane signale. Nešto sa čim nemamo pojma šta će nam i šta ćemo s tim. Dovoljno je što primećujemo, osluškujemo, prihvatamo, verujemo da to slušanje ima smisao za koji je pitanje vremena kada će se odmotati pred nama.

U stvari, najčešće se upravo svojom potrebom da odmah znamo zašto, šta i kako, tumačenjima i upiranjima, racionalizacijama i potragom šta još treba da radimo isprečimo ovoj razmeni informacija sa sopstvenim telom, spajanjem inteligencija u jednu na nivou telouma. Baš kao u radu sa dahom gde je najčešće važnije skloniti, raščistiti, osloboditi, prepustiti nego uraditi, dodati ili kontrolisati.

Jednom kada dozvolimo svim tim signalima da se odvijaju i sebi dopustimo da ih samo primećujemo, slušanje sopstvenog tela počinje da se jednako intuitivno dešava. Zato je posebno na samom početku ovog procesa najvažnije da samo primećujemo kako bi naučili da prepoznajemo stvarne potrebe od onih za koje mislimo da to jesu.

Dah je jedan od načina na koji nam telo govori. Dovoljno je glasan da ga lako primećujemo i dovoljno iznijansiran kada naučimo da ga slušamo da možemo sa punim poverenjem da se oslonimo na njega kao na pouzdanog glasnika svega što se unutar nas dešava. Ja danas ne preispitujem mnogo svoje uplašeno ah! kao ni svoje opuštajuće aah! Verujem im ma kako da moj mozak pokuša da racionalizuje situaciju.

Spolja to ne mora uvek da izgleda kao ona idealna slika s početka, gde u miru sa blagim osmehom u svakoj situaciji mudro biramo pravu stvar. To je lekcija koju sam na sopstvenom primeru učila. Da, što se veze sa telom dublje bude to ćeš lakše i mudrije praviti izbore.

Ali biće dana i kada ti izbori izgledaju kao prava bitka iznutra. Jer naša potreba da se povezujemo i pripadamo jednako je jaka kao i ona da budemo verni sebi. Kao da to nije dovoljno, ovaj svet koji smo stvorili i u kojem živimo ne podržava mnogo ni jedno ni drugo.

Tako slušati svoje telo može da izgleda kao neispunjena očekivanja, odustajanje, odlaženje, odbacivanje, prekidanje, ustajanje. Isto kao i zadržavanje, usporavanje, stajanje, suočavanje sa svime što se dešava unutra i izvan tebe, traženje pomoći, pružanje podrške, povezivanje i prihvatanje.

Sve u svemu, slušanje sopstvenog tela može da nam se učini kao slabost, teret pod kojim smo poklekli, problem od kojeg smo odustali. Ono može da se dešava uz suze, napor, otpor, strah da ćemo biti odbačeni. Razočaraću sebe ili razočaraću druge jer nešto ne mogu ili nešto moram što moje telo od mene traži. Da se odmorim ili odem iz situacije koja nije dobra za mene. Ali znaš šta? Mi nismo ovde da ispunjavamo očekivanja ni sopstvena ni tuđa.

Održavanje ravnoteže na klackalici da ostaneš veran sebi i pripadaš je stalan zadatak koji nas uči onome zbog čega mislim da jesmo tu. Da otkrivamo ono najlepše iz svog bića i prelivamo ga oko sebe. Ili kako bi Mary Oliver rekla, sve što treba je da pustiš meku životinju tvog tela da voli ono što voli.

Wild Geese

You do not have to be good.
You do not have to walk on your knees
For a hundred miles through the desert, repenting.
You only have to let the soft animal of your body
love what it loves.

Tell me about despair, yours, and I will tell you mine.
Meanwhile the world goes on.

Meanwhile the sun and the clear pebbles of the rain
are moving across the landscapes,
over the prairies and the deep trees,
the mountains and the rivers.

Meanwhile the wild geese, high in the clean blue air,
are heading home again.

Whoever you are, no matter how lonely,
the world offers itself to your imagination,
calls to you like the wild geese, harsh and exciting —
over and over announcing your place
in the family of things.

– Mary Oliver

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *