Zašto je sloboda telesnih funkcija važna za nervni sistem

Ok, sa nekima sa ovog spiska sam skroz ok. Sve ih razumem. Spavanje, jelo, voda, kretanje. Pa i kijanje, kašljanje, zevanje. Dodir. Ali ako ne odem u toalet? Odmah? Šta ako sam na sastanku, ulici, negde već gde ne mogu? Ili čekaj, ima još bolje. Ako ne podrignem. Ne ispustim gasove. Na drugu stranu. Osim što sam u stresu da li me je neko čuo ili “čuo” kako sve ovo može da mi utiče na nerve??

Baveći se vata došom naišla sam na podatak da je za njenu ravnotežu važna sloboda svih telesnih funkcija: pražnjenje creva, ispuštanje gasova, san, potreba za hranom, vodom, vazduhom, kretanjem, dodirom. Ima smisla, vata je sila koja pokreće sva ova ciklična, protočna dešavanja kroz telo.

Ono što mi nije na prvu bilo jasno jeste kako sve ove funkcije utiču na ravnotežu nervnog sistema. U traganju za odgovorima u feed mi se učita i video Irene Lyon o važnosti rada kroz telo za otpuštanje nagomilanog stresa i sve polako krene da se slaže.

Lekcije o ćelijama fascije koja obmotava svaki unutrašnji organ, sve mišiće i tkiva u slojevima i kako fizičku sigurnost osećamo u potpunosti tek na ovom dubokom nivou unutrašnjih organa. Kako se kroz vezivna tkiva u telu u svakom trenutku dešava mnogo življa komunikacija nego kroz sam nervni sistem. Kojim po ajurvedi upravlja baš vata doša.

Svim fiziološkim potrebama upravlja najstariji deo nervnog sistema: automatski ili autonomni. Ovaj deo nas radi da nas održi u životu. Toliko je snažan, iskonski, da ne samo što funkcioniše i bez našeg svesnog uticaja, već uvek pronađe način da nadjača svaki naš pokušaj da ga stavimo pod kontrolu.

Autonomni nervni sistem upravlja odgovorima na stres: beži, udari, zaledi se ili probaj već nekako da se prilagodiš. Zatim varenjem, obnavljanjem ćelija, opuštanjem u vidu relaksacije i opuštanjem u vidu povezivanja sa drugim živim bićima. Kao neki unutrašnji super-kompas koji bez greške navodi čitav organizam tamo gde treba kako bi nas održao u životu.

Svaki put kada odložimo odlazak u toalet, potrebu da otpustimo gasove, ugušimo glad ili žeđ, pospanost, želju za vazduhom, pokretom, trpimo, stiskamo, ućutkujemo, grčimo – učimo sami sebe da ne verujemo ovom svom kompasu i najosnovnijim potrebama svog tela.

A svaku našu ćeliju priroda je stvarala milionima godina da radi upravo po tom principu: uzmi šta te hrani, izbaci suvišno. I neće sad zbog tog našeg trpljenja, odlaganja, gladovanja i stiskanja ove potrebe nestajati ili se menjati.

Ono što se obično desi jeste da se odvojimo od svog tela, što sve može da izgleda kao: kad se stropoštamo u krevet od umora, zaspimo sa upaljenim svetlom i onda kad oči zapeku, jedemo dok ne puknemo, pregladnjujemo ili izgladnjujemo, kočimo vratove i ramena za ekranima i na stolicama, glasna creva, problemi sa varenjem, nadutost, prehlade, višak kilograma, osetljivi zglobovi i ova lista bi mogla da se nastavi ali negde moramo da stanemo.

Povratak u telo povlači kontakt sa ovim našim delom, snažnim, dubokim, iskonskim i potpuno fascinantnim autonomnim nervnim sistemom. I u isto vreme razumevanje da nisu samo ove, sa gornje liste, naše jedine fiziološke potrebe.

Ma nije ti ništa! Nije to ništa! Nemoj da plačeš! Vidi, vidi, prošlooooo! Je li poslušan? Zašto plačeš?! Ma šta strašno, nema tamo ničeg! To si samo sanjala, hajde vrati se u krevet! Nemojte da vrištite više, niste vi ni prva ni poslednja koja se porađa!! Opet plačeš!? Sramota!!

Kao i svi sisari i mi ljudska bića na strah, bol, osećaj odbačenosti i ugroženosti imamo potrebu da odgovorimo pokretom, glasom, dodirom kako bismo se oslobodili stresa i vratili u ravnotežu. I ove reakcije, ovi impulsi takođe su naše fiziološke potrebe koje pokreće autonomni nervni sistem kao odgovor na stres. Da nas zaštiti. Da preživimo.

Kada se ovo ne desi, kada se ruke ne podignu u zaštitu, kada noge ne potrče, kada grlo ne pusti krik ili jecaj, a telo ne otrese sa sebe bol i strah – ova neispoljena energija se okreće na unutra. Jer emocije su jednako fiziološki koliko i psihološki doživljaj, ili, ne možeš da se uplašiš samo u glavi.

I nije ovo ništa novo. Znamo već vrlo dobro da ne treba da guramo pod tepih ni prašinu ni suze. Ono što nam može biti novo jeste kako da odgovorimo na svoje telesne potrebe a da nikoga ne ugrozimo.

(nastavak teksta sledi)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *