Udahni duboko nije isto što i “uzmi najviše vazduha što možeš”

I sama razmišljam posebno u poslednje vreme, odakle uopšte taj izraz udahni ili diši duboko. Ne mislim da je pogrešan, već da je moguće da se tako izvučen iz konteksta izgubio u prevodu, pa nametnuo kao rešenje umesto kao posledica smirivanja. Postavlja se pitanje: šta kada „udahni duboko“ ne pomaže?

Kada stres skrati dah pa ne možemo da dočekamo sledeći pod utiskom da nemamo dovoljno vazduha, možemo da posegnemo za onom čuvenom „udahni duboko“ samo da često otkrijemo da nam ti veliki udasi ne pomažu mnogo da se umirimo. Ili da sa njima osećaj gladi za vazduhom postaje još veći, disanje sve pliće, a doživljaj stresa još izraženiji.

U stanju smirenosti i balansa dah jeste prijatno pun, ujednačen, i hajde da u nedostatku bolje reči kažemo, dubok. Ali, da li dubok udah mora da znači i udah kojim uzimam najviše vazduha što mogu?

Joga poznaje suptilno, lagano disanje kada životna energija prolazi kroz, rečnikom joge, centralni energetski kanal čime se otključava pun energetski potencijal našeg bića.

Joga poznaje suptilno, lagano disanje kada životna energija prolazi kroz, rečnikom joge, centralni energetski kanal čime se otključava pun energetski potencijal našeg bića. Takvo disanje se manje ogleda u biomehanici pokreta između grudnog koša i abdomena, a više u suptilnom strujanju daha koji osećamo duboko u telu. Ovakav dah verovatno ne bismo nazivali dubokim u onom smislu u kojem danas možda zamišljamo dubok udah i izdah. Njime ne udišemo i ne izdišemo najviše i najjače što možemo. Možda bismo takvo disanje najpre zvali efikasnim dahom koji ne zahteva napor.

Kako onda možemo da upotrebimo dah da nam pomogne da prođemo kroz stres?

Kako bismo što bolje razumeli kako udah i izdah mogu da utiču na naš nervni sistem, možemo za trenutak da zamislimo da se nalazimo u nekom svom omiljenom kutku, možda za radnim stolom, sami, opušteni i potpuno uronjeni u nešto što volimo da radimo. Možda pišemo, crtamo ili čitamo, na primer.

Odjednom, iz druge prostorije, začujemo snažan zvuk koji nas preplaši toliko da celim telom malo poskočimo na stolici. Da li ste u tom trenutku udahnuli ili izdahnuli?

Odlazimo do susedne prostorije da proverimo o čemu se radi, i kada shvatimo da je sve na svom mestu i da je samo jaka promaja zalupila vrata, udahnemo ili izdahnemo?

Vratimo se u svoj kutak i kroz neko vreme ponovo potpuno opušteni uronimo u svoju omiljenu aktivnost. Kakav je dah sada?

Za pun udah potreban je prostor. I to dobar prostor.

Izražen, učestao, skraćen a snažan udah je jedan od fizioloških odgovora tela da smo se susreli sa opasnošću. Tada nervni sistem stavlja čitav organizam u pogon da se bori, pobegne, nadmudri ili na kraju, ako ništa ne pomogne, sasvim zamrzne u pokušaju da preživi. Za bilo šta od toga potrebno je dosta energije, što znači i prilično kiseonika. Nasuprot tome, kada opasnost prođe, produženi izdah je znak da se telo opušta, da se aktivira deo nervnog sistema zadužen da regeneriše nakon stresnog iskustva i vrati nas u balans. Možemo da odahnemo.

Postoji mnogo tehnika kako možeš u stanjima intenzivnog stresa da produžiš izdah, a koju ćeš da primeniš zavisi samo od toga šta tebi i tvojoj situaciji najviše odgovara

Ovo se idealno dešava spontano i idealno retko. U okolnostima u kojima stres ima početak, sredinu i kraj, a mi dovoljno vremena nakon tog iskustva da se oporavimo. Ali šta kada stres potraje? Ili dolazi sa više strana, po malo, često neprepoznatljivo? Kada osetimo da smo se zaglavili u onom AH! I da imamo utisak da nam nedostaje vazduha?

Produži izdah.

Svesno produžavajući izdah kada smo u stanju stresa radimo više dobrih stvari istovremeno. Pravimo prostor za dobar udah. Energetski, mentalno i fiziološki. Javljamo svom autonomnom nervnom sistemu da je sve u redu i da može da krene u opuštanje i obnavljanje. Što znači još više dobrog prostora za balansiran udah i izdah.

Disanje je prepuštanje koje ne zahteva napor

Možda i najvažnije što činimo produžavajući izdah u ovakvim trenucima jeste svest o tome koliko ne moramo da se trudimo da bismo udahnuli. Doživljaj da su udah i disanje toliko prirodni da možemo da dozvolimo da nam se sa lakoćom i spontano dešavaju.

Postoji mnogo tehnika kako možeš u stanjima intenzivnog stresa da produžiš izdah, a koju ćeš da primeniš zavisi samo od toga šta tebi i tvojoj situaciji najviše odgovara. Meni je uvek bilo mnogo teže da se u takvom stanju uopšte setim da mogu da upotrebim dah da regulišem stres. A onda da se toga setim i relativno na vreme, pre nego upadnem u vrtlog različitih senzacija, emocija i misli.

Najveći uticaj ima sve ono što izaberemo da radimo svakodnevno

Zato mislim da je pre neke posebne tehnike mnogo važnija navika da tokom dana zastanemo i samo primetimo kako dišemo. Koliko traje udah a koliko izdah. Kako se smenjuju. Koji delovi tela se pomeraju sa udahom, a koji sa izdahom. I kojim redosledom. Gde ih osećamo u telu. Kakav je doživljaj strujanja vazduha kroz nozdrve. Prilično jednostavne stvari. Ključ je u tome da ih radimo redovno. I da znamo da nam je dah uvek saveznik da telo i um vratimo u ravnotežu.


Ovaj tekst je objavljen u Original magazinu (link do teksta je ovde)  u sred karantinske neizvesnosti i stalnog tinjanja povišenog stanja stresa koje, čini mi se nikada do tada nisam jasnije iskusila. Svega je tu bilo, od osećaja “odsecanja nogu”, nesanice, preosetljivosti na nagle pokrete i iznenadne zvukove, povremenih neobjašnjivih crvenih pečata po koži, nemogućnosti koncentracije, verovatno još toga što mi dok sada pišem ne pada na pamet. Uprkos, i možda baš zato što se bavim jogom i radom sa dahom, uspevala sam da prepoznajem sve ove vesnike stresa za razliku od nekih prethodnih vremena, ovoga put prilično rano. I nije ih to prepoznavanje samo po sebi činilo manje intenzivnim, ali me je zamislilo, koliko toga u nekim drugim okolnostima povišenog, konstantnog stresa ne prepoznamo ove pojave, ili ih bar ne uočimo na vreme? U koliko slučajeva ih zabašurimo nečim drugim sve dok ne popadamo s nogu, u krevet, u bolest, u depresiju ili napade panike? Koliko puta učinimo nešto zbog čega zažalimo, ili ne učinimo ništa jer, još nije tako strašno? I šta je to što nas sprečava da pokažemo da je dosta, da zatražimo ili primimo pomoć, da zastanemo, prestanemo ili odustanemo?

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *