Tri instrukcije koje sam odbacila kao učiteljica joge

Buđenje radoznalosti za sve što se dešava unutar nas, negovanje dubokih veza sa telom i prepoznavanje šta nam je potrebno u ovom trenutku, traži drugačiju perspektivu i metodiku prakse. Među glavnim odlikama joge disanja jesu prilagođavanje prakse individualnim potrebama i introspektivni pristup, tako sam vremenom odbacila određene instrukcije sa kojima sam se susretala kao praktikant ili na početku kao instruktor. I mada ih ima mnogo više, danas vam pišem o tri instrukcije koje su me zbunjivale i koje sam prestala da koristim.

Da li zbog moje blage disleksije ili razvijene intuicije, tek oduvek mi je bilo naporno da pratim levu i desnu stranu, pamtim broj ponavljanja, koji pokret ide na udah a koji na izdah, plašila me je ideja da su naša tela toliko zbunjena i krhka da ih moramo organizovati u prostoru kao kulu od šibica koje bi jedan pogrešan pokret srušio.

Koliko je važno da li prvo kreneš levom ili desnom stranom? Podigneš ruku na udah ili izdah? I šta uopšte znači slušaj svoje telo kada je nervni sistem van balansa i granice nepostojeće kakva sam ja bila nekada?

Mislim da je moje telo intuitivno i mnogo pametnije od mene odbacivalo ovakva ograničenja što se prelilo i na moju metodiku držanja časa. Na moju veliku radost ovaj moj intuivni pristup dobio je potvrdu kroz usavršavanje u školi Yoga Anatomy i jogu disanja kojoj sam posvetila svoj rad.

Instrukcije koje sam odbacila kao učiteljica joge

1. Levo i desno kod mene odavno ne postoje. Izaberite nogu, ili a sada druga ruka je instrukcija koju ćete čuti kod mene na času i ovo nije samo zato što mi je teško da pratim levu i desnu stranu.

Kada ga pustimo, naše telo intuitivno bira da se osloni na stabilniju nogu, krene jačom rukom, okrene na udobniju stranu. Sve ovo su suptilne i moćne smernice za upoznavanje navika, obrazaca koje želimo da menjamo, tela koje želimo da dovedemo u balans i osećaj rasterećenosti i udobnosti.

2. Isti broj ponavljanja na levoj i desnoj strani zamenila sam oseti koliko ponavljanja treba da uradiš na drugoj strani da bi osetila da je telo došlo u balans.

Naša tela nisu simetrična, naše strane odnosno dijagonale nisu iste. Moja leva ruka, rame, lopatica su i dalje bar 65% slabiji od desne. Zašto mi je onda potrebno da uradim isti broj ponavljanja levom i desnom rukom? Zar tako samo ne produbljujem već postojeći disbalans?

When you feel it’s enough su čarobne reči koje te pozivaju da uroniš u svoje telo na pravi način.

3. Slušaj svoje telo me je verovatno najviše frustrirala kao vežbača.

Slušaj svoje telo je svakako dobra preporuka onda kada znaš kako da slušaš svoje telo. Na žalost mnogi od nas su toliko odvojeni od doživljaja sebe na taj način da se slušaj svoje telo pretvara u neke lepe reči koje lebde u sali. Pri tom, svi smo mi uvek ubeđeni da slušamo svoje telo dok se ostavljamo bez daha, bacamo, probijamo sopstvene granice ili plašimo da napravimo “pogrešan” pokret. Tako je ova slušaj svoje telo za mene postala potpuno beznačajna.

Umesto nje naučila sam da postavljam pitanja i dajem predloge kako sve možemo da primećujemo dah, pokret, telo, osećaje, unutrašnji prostor. Moje držanje časa pretvara se u red pitanja red primećivanja. Primeti koliko traje dah a koliko pokret. Primeti gde osećaš dah. Sva mesta u telu na kojima se nešto dešava. Doživljaj udobnog prostora. Da li si to baš tako htela? Može li drugačije? Odakle dolazi ovaj pokret? Gde sada osećaš dah?

Pitanja su me i kroz ličnu praksu mnogo više naučila od bilo kakvih odgovora. Kako da budem jedno sa svojim telom i dahom na primer. Zašto nešto radim i kako tamo da stignem.

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *