Znamo li da se odmaramo? Sedam vrsta odmora koji su nam potrebni.

Koliko vrednujemo odmor u kulturi u kojoj bez muke nema nauke i koja ti poručuje no pain no gain? 

Umemo li da prepoznamo znake zamora i pre nego kolabiramo ako o umoru mislimo kao o slabosti?

Znamo li uopšte da se odmaramo kada nam je više, napornije, teže, bolnije, po pravilu i vrednije?

O umoru obično mislimo kao o zamoru mišića, zglobova, kostiju, očiju, grla, prstiju, nogu, onog našeg najočiglednijeg fizikusa.

O odmoru najčešće kao o, “nema tu mnogo mudrosti, legneš pa se odmoriš” radnji, u svakom slučaju o spavanju, ležanju, mirovanju. Spuštanju tog istog fizikusa u vodoravni položaj da ne radi ništa neko vreme. I možda odspava.

O odmoru možemo da mislimo i kao o one dve nedelje godišnje, kada, ako imamo sreće i mogućnosti u ovo pandemijsko vreme, uspemo negde i da otputujemo. Još ako izbegnemo onu čuvenu zamku odmora da se ne vraćamo kada je najslađe, nego kada se baš odmorimo, wohoo, bravo!

Doduše o odmoru retko razmišljamo kao o svakodnevnoj potrebi. Onoj pored redovnog sna. Malim pauzama i sitnim, naizgled beznačajnim radnjama. Šetnji, uživanju u umetnosti. Hobi, dokolica i razbibriga danas gotovo nepristojno zvuče.

Odmaranju nas tokom odrastanja uče isto koliko i o ishrani. Tri obroka, dve užine i spavanje posle ručka. Htela ne htela ima da ležiš budna i ustaješ pospana. Decu uspavljujemo uz priče, ekrane ili na prevaru, ali retko ih učimo kako da potpuno opuste mišiće, misli i emocije kako bi san bio što kvalitetniji.

Kada porastemo, zateknemo se u društvu koje veliča težak napor, prepunjene kalendare, živote podređene materijalnim rezultatima, veličamo iscrpljenost, čak i bol. Evo u pauzama ovog teksta naletim na još jednu verziju “nema rasta bez bola” kojom sami sebi i svojoj deci poručujemo tačno šta? Osim što racionalizujemo razloge zbog kojih nas je nešto bolelo, ovime u najmanju ruku normalizujemo bol.

Još zanimljivije je da mi je tokom pripreme za ovaj tekst Google izbacio nebrojeno mnogo članaka o sindromu pregorevanja, hroničnom umoru i iscrpljenosti. Ni jedan nisam pronašla u kojem se govori kako da prepoznamo one male, obične, svakodnevne znake ranog umora. A ja baš time želim da se bavim ovde. Kako da ne stignemo do stanja kolapsa. Kako da se odmorimo na vreme.

Kako da znamo da nam se spava pre nego krenu da nas peku oči? Da treba da sednemo pre nego nas zabole donja leđa? Ustanemo pre nego nas zabole ramena? Izađemo na vazduh pre nego nas zaboli glava? Odemo u šetnju pre nego planemo? Predamo zahtev za godišnji pre nego onaj za raskid ugovora?

Dr. Saundra Dalton-Smith kaže da nam je potrebna ne jedan, već sedam vrsta odmora kako bismo se zapravo odmorili. Bez ovakvog holističkog pristupa odmaranju upadamo u ono dobro poznato iskustvo da se budimo umorni, vraćamo sa godišnjeg iscrpljeni, razdražljivi i zaboravni uprkos upravo završenoj meditaciji ili uvođenju zdravije ishrane.

Kojih je to sedam vrsta odmora koji su nam potrebni?

Fizički odmor

Aktivan ili pasivan, fizički odmor i san su naš najočigledniji izbor.

Stanje dubokog sna i spavanje koje za odrasle u proseku treba da traje od 7-9h utiču na obnavljanje svih funkcija, od moždanih do imuniteta. Ostavljam ovde link do razgovora na temu Zašto je san, posebno dubok san važan sa Matthew Walker, istraživačem ovog polja i profesorom neurologije i psihologije sa Berkeley, University of California.

Pored sna i leškarenja, fizički odmor može da znači i redovno blago protezanje, ustajanje kako bi se prekinulo sedenje duže od 40tak minuta, restorativna, jin ili joga nidra, revitalizujuće disanje, relax masaža ili ajurvedska samomasaža uljima.

Fizički odmor znači i dovoljno hidratacije i obrok posle kojeg se ne osećamo teško i pospano, jer i ishrana može da utiče na osećaj umora.

Mentalni odmor

Punjenje ove funkcije i mentalni odmor potreban nam je kada osetimo poteškoće sa koncentracijom, pamćenjem i usvajanjem informacija, ali i kada primetimo misli koje ne možemo da obuzdamo, saberemo, organizujemo, zaustavimo ili promenimo. Mentalni umor ne utiče samo na mišljenje, već i na govor, percepciju onoga što čujemo, naše odgovore i reakcije.

Kako bi izgledao mentalni odmor? Možda pomisliš, meditacija! kao prvi odgovor. Ako se u meditaciji osećaš udobno, naravno, samo napred.

Ali za mnoge meditacija je komplikovana ili neprijatna. Uslovljena onim gore prvim, fizičkim odmorom. Ili objektivnim okolnostima kao što su puna kuća, nedostatak redovnog prostora ili vremena.  A kao da to sve nije dovoljno, već imamo i često očekivanje da meditacija treba i može da “obriše” sve misli, što je, pa, gotovo nemoguće.

Misli su naš prirodan unutrašnji sadržaj u kojem ne mora da ima ničeg lošeg dok ih ne osećamo kao teret i ograničenje. Dok ih ne “zaposedne unutrašnji kritičar”. Misli možemo da posmatramo, baš kao i emocije, kao sadržaj koji dolazi i odlazi, i koji ne odražava nužno jedinu i celu istinu jer, za razliku od emocije, misli nam često služe da racionalizujemo upravo emociju ili doživljaj. Tako bi razvoj sposobnosti da promenimo perspektivu i pretvaranje unutrašnjeg strogog kritičara u glas podrške bili ključni da oslobodimo svoj pun mentalni kapacitet.

Ponekad je za mentalni odmor dovoljno samo promeniti perspektivu: gledati u vodu, posmatrati ljude, zelenilo, životinje, voditi dnevnik svojih misli, prošetati. Ili primeniti bilo koju tehniku kojom ćemo prekinuti trenutno stanje i resetovati svoj mentalni plan: pokret i ekspresija kroz telo, vežbe disanja, hipnoza, vođena meditacija, joga nidra i joga uopšte, u posebnim slučajevima vežbe orjentacije i prebacivanja fokusa na čula i telo.

Senzorni odmor

Ili odmor za čula. Verovatno ti je poznata situacija u kojoj se udobno zavališ na kauč sa namerom da se dooobro odmoriš, i onda sve to vreme provedeš na nekom ekranu? I bez obzira što nisi ništa naporno radila ni telom ni umom, tih nekoliko sati te nije odmorilo.

Zvuci, svetla, boje, mirisi, nagle promene temperature, čula su nam konstantno bombardovana informacijama u najrazličitijim oblicima. Kako možemo da odmorimo svih pet čula pročitaj u tekstu na blogu Ajurvedsko rashlađivanje čula.

Kreativni odmor

Odmor za kreativnost. Ili zašto nam najbolje ideje dolaze pod tušem, na putovanjima, na plaži, u prirodi, u snovima?

Kreativnost nije rezervisana samo za umetnička dela. I u svakodnevnim aktivnostima crpiš kapacitete iz svog rezervoara kreativnosti koji nam je važan za osećaj zadovoljstva u životu.

Kreativnost je naša sposobnost da život učinimo lepšim, sadržajnijim, smislenijim, pružimo neki novi ugao gledanja, uočimo jedinstvene veze, zamislimo, izmislimo, povežemo, rešimo, prepoznamo, stvaramo. Istraživanje, radoznalost i radost su sastavni elementi kreativnosti. Stoga kreativnost traži redovno vežbanje jednako kao i odmor i negu.

Izmeštanje iz svakodnevice, rutine, utabanih ideja, ulica, predela, okoline, navika, zadataka.

Uživanje u umetnosti ili prirodi. Promena okoline, upoznavanje novih mesta i ljudi. Čitanje, sanjarenje, istraživanje, igranje čiju moć kao odrasli najčešće podcenjujemo. A kada je sve ovo nemoguće, može da pomogne i jednostavna promena dekoracije ili rasporeda nameštaja u prostoru u kojem boravimo.

Emotivni odmor

Huh, kad pomislim koliko sam puta bivala totalno iscrpljena samo emocijama. Možda su nam svima najsvežiji primer ove pandemijske godine. Čak i kada smo sedeli u kući bez preteranog fizičkog zamaranja, dobar deo nas se osećao iscrpljeno. I možda još uvek nedovoljno odmorno.

Doktorka Saundra kaže da emotivni odmor znači da možemo da budemo otvoreni i iskreni po pitanju svojih emocija. Prema sebi i drugima. Ono što nas emotivno umara je kada pokušavamo da budemo “fini” i izađemo u susret drugima na svoju štetu. Ili osećamo da moramo da projektujemo neku emotivno nerealnu sliku sebe.

“Kako si?” “Sjajno!” Iako smo u stvari daleko od toga.

Strah, ljutnja, tuga, razočaranje, bes, beznađe, osećaj odbačenosti, napuštenosti, nedovoljnosti, i osećaj stida jer sve to i osećamo na prvom mestu, mogu da deluju iscrpljujuće ako im ne dopustimo bezbedan prolaz kroz naš sistem.

Emotivni odmor zahteva pre svega hrabrost. Da pogledaš u sebe. Da kao đak prvak učiš kako da prepoznaješ i imenuješ emocije. Šta sa njima da radiš, kako da postavliš granice, zauzmeš se za sebe i živiš tu svoju istinu.

Što znači stalan rad na fizičkom i mentalnom planu uz mnogo empatije i nežnosti. Jer ova putanja nije pravolinijska i nema kraja. Ali i nije cilj da se napraviš na bezgrešno biće koje govori u pola glasa i ne dotiče zemlju kad hoda. Već da uspeš da vidiš sebe, od krvi, mesa, suza i smeha, takvu kakva jesi, baš ovog trenutka. A onda da to sve i zagrliš.

Društveni odmor

Isprazni razgovori, besmisleni odnosi, poremećen balans davanja i primanja, ogovaranje, ili jedostavno, nemogućnost da u nekom odnosu u isto vreme budeš i veran sebi i prihvaćen, dovodi do socijalnog zamora.

Društveni i emotivni umor su dve strane iste medalje: jedan je okrenut na unutrašnji plan i doživljaj, a drugi ka spolja na odnose sa ljudima.

I ovde rad na emotivnom planu i postavljanju zdravih granica pomaže da zaštitimo svoju energiju, prepoznamo i jednostavno se sklonimo iz situacija i ljudi koji nas na ovaj način iscrpljuju.

Duhovni odmor

Osećaj usamljenosti, odvojenosti, otuđenosti, rezigniranosti. Zamagljena ili izgubljena svrha života. Doživljaj da te je teško voleti i prihvatiti. Da ne pripadaš i da se ne uklapaš.

Duhovni zamor nastaje kada izgubimo doživljaj da pripadamo nečem većem od nas samih. I kada izgubimo ciljeve koji su veći od nas samih.

A pripadanje je naša osnovna ljudska potreba. Povezivanje i pripadanje. Baš kao i iskonska veza sa prirodom čiji smo neodvojiv deo. Ovaj osećaj pripadanja, ljubavi, poverenja, sigurnosti i svrhe svako od nas pronalazi na različite načine.

Kroz religiju, molitvu, meditaciju. Svoja dela kao zaostavštinu. Povezivanje sa ljudima iz neposrednog okruženja sa ciljem da doprinesemo zajednici i svoju okolinu ostavimo boljom za naredne generacije.

Volontiranje i pružanje pomoći može biti još jedan vid duhovnog odmaranja.

Jednako kao i kontakt sa prirodom koji nas podseća ko smo i gde u velikom poretku stvari: gledanje u zvezde, ptice, more, krošnje drveća ili oči psa.

***

Dolce far niente is this sensation when you sit at a bar in an Italian village while you drink coffee and watch the passersby. Time slows and for half a second you admire life in its simplicity, and you only want to smile. – Maria Vittoria from SimplyEcoNomads 

***

Više ne znam koliko sam puta počinjala i brisala ovaj pasus. Jer ima mnogo toga o čemu još treba da pričamo kada je umeće odmaranja po sredi.

Na primer, kako da se nosimo sa osećajem krivice zato što odmaramo? Ili stida jer smo umorni?

Kako da o umoru ne mislimo kao o slabosti, već samo kao o znaku našeg simpatičkog dela autonomnog nervnog sistema da je vreme da ga odmeni onaj drugi, deo zadužen za odmaranje i regeneraciju, i tako održe homeostazu. Znak umora je isto kao i znak gladi, žeđi, potrebe za vazduhom, toaletom, pokrivačem, dodirom. Prirodni balans zdravlja našeg bića.

I kako da o bolu ne mislimo kao o medalji? Pozivam i sebe i tebe da zamislimo kako bi to izgledalo da ima i rasta i razvoja, i ljubavi i radosti, i predivnog života bez bola.

Bol ne mora da ima lekciju. Bol nisi prizvala svojim “vibriranjem”. Bol se dešava i dobro je da znamo kako da prođemo kroz bol. Ali još je bolje da počnemo da se učimo kako da bol izbegnemo kada god je to moguće. A moguće je. Za početak da prestanemo da veličamo bol.

Da razumemo da lenjost ne postoji. Ono što može da postoji su anksioznost, depresija, različite neurološke disfunkcije, ADD i odgovori kojima kompenzujemo duboke skrivene traume.

I da čitava priroda funkcioniše po principu efikasnosti. Produktivnost smo mi izmislili, kasnije, u fabrikama, da označimo količinu urađenog posla u jedinici vremena. U šta se i sami uverimo svaki put kada se u toj istoj prirodi dobro odmorimo i podsetimo da smo i sami još jedan njen neodvojiv deo.

2 thoughts on “Znamo li da se odmaramo? Sedam vrsta odmora koji su nam potrebni.”

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *